NAPOMENA: Ovo je BETA verzija nove stranice Turističke zajednice Grada Lipika. Trenutno još traje popunjavanje i testiranje stranice.

Državna ergela i lipicanci

Predstavimo glavnog aktera naše priče – „CARSKOG LIPICANCA“! 

http://ergela-lipik.org/hr/naslovna/

Lipicanac u klasičnom tipu elegantan je i plemenit konj, srednjeg okvira, u formatu položenog pravokutnika, skladne tjelesne građe, pravilnih i izdašnih hodova, koji je podesan za izvođenje elemenata klasične dresure kao i za sve konjičke discipline pod sedlom i u zaprezi.“

Lipicanski konj poznat je po plemenitoj i čvrstoj tjelesnoj građi, otpornosti, skromnosti u smještaju i hranidbi, velikoj sposobnosti učenja i volji za radom i vrlo je privržen čovjeku, blage i izrazito strpljiva i dobre naravi.

Opće je prihvaćeno da se za početak uzgoja i stvaranja lipicanskog konja uzima 1580.-a godina kada je austrijski nadvojvoda Karlo od tršćanskog nadbiskupa kupio selo Lipicu u Sloveniji. Iako su u to vrijeme i selo i njegova okolica bili prilično neprikladni za uzgoj konja, nadvojvoda je tu lokaciju odabrao jer su već Rimljani odatle nabavljali konje za svoje legije. Po nalogu nadvojvode, još je iste godine barun Khevenhüler u Španjolskoj nabavio veći broj pastuha i kobila. Kasnijih godina (od 1581. do 1584.) ponovo su nabavljeni konji iz Španjolske, a uz njih su nabavljeni i konji iz Polesine u Italiji.

Hrvatski uzgoj lipicanskih konja započeo je 1700. godine. Pokrenuo ga je Andrija Janković - Besan u Terezovcu (Suhopolje) i u Cabuni, uzgajajući u početku napuljske i španjolske konje, a zatim je od te uzgojne jezgre, uporabom lipicanskih pastuha nastao lipicanski uzgoj. Taj je uzgoj bio toliko jedinstven da je 1810. postao temelj hrvatske lipicanske linije Tulipan.

Upravo genetska raznolikost u nastanku lipicanskog konja dovela je do toga da danas u uzgoju imamo veliki broj rodova kobila (od čega su 16 rodova, Hrvatski rodovi) i osam linija pastuha i to: CONVERSANO, FAVORY, MAESTOSO, NEAPOLITANO, PLUTO, SIGLAVY, TULIPAN i INCITATO.

O vanjštini klasičnog lipicanca M. Steinhausz kaže: “Lipicanac kojega je odgojila austrijska dvorska ergela u Lipici do 1918. imao je izvanredno značajnu vanjštinu. On je bio općenito dug konj, s izrazito suhom, često nešto većom glavom i manje više izbočenom nosnom linijom, te velikim živahnim očima. Lijepo savijanim, visoko nasađenim repom. Prsa mu bijahu široka i duboka, rebra vrlo dobro zaobljena. Pleće često kratko i manje više strmo. Noge kratke i jake s jasnim tetivama i dobrim kopitima. Stav nogu pravilan. Hod visok, obilan, izvanredno siguran, sprijeda često manje više nečist. Visina mjerena vrpcom 156-167 cm. Vanjštine je općenito vrlo lijepe i skladne i elegantne. Hod neobično graciozan, hod i držanje njegovo je pravilno, jedinstveno. Nema pasmine konja, koja bi imala slične hodove i slično držanje.“

I jedna zanimljivost za kraj, lipicanci se rađaju u boji, a sa starenjem najveći dio njih bude bijel (svijetlo sivi). Poneki su primjerci pastrvasti ili muhasti (bijeli konji posuti sitnim crnim ili smeđim pjegama), a u pasmini se mogu pojaviti još samo dorati (smeđi) i vranci (crni) konji.

Text: Compas.hr / Damir Jakšić